O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu.
Laureat nagrade Stendhal za književnost.
LE LOUVRE - MEKA INTELIGENCIJE I HRAM SENZUALNOSTI
Šta bi bio Pariz bez Luvra (Le Louvre)? Ako bi kakav Bin Ladin poslao kamikaze na njega? Ili ga granatirao neki trebinjski kamiondžija ? Nijedan zaljubljenik umjetnosti, koji satima čeka pred ulazom u muzej, na ovako nešto i ne pomišlja. Misliće prije o tom kako su karte za ulaz sve skuplje, pogotovo od kako je Evropu « pozlatio » euro, i kako se proširena Evropa sužava, ostavljajući kulturu najbogatijim. Mnogi turisti se vjerovatno neće upitati ni za historijat ovog najvećeg i najljepšeg muzeja na svijetu?
Podsjetimo : ime ove “Meke inteligencije”, kako je muzej nazvao Victor Hugo, Luvr, potiče iz doba kralja Philippa Augusta (1180-1223) koji krajem 12. vijeka gradi kulu i zidine, da bi zaštitio Pariz od engleskih napada. Mjesto se prvobitno zvalo Lipara, čije etimološko porijeklo ostaje nepoznato. U 13. vijeku, kula dobiva “krila”, da bi se sa novim vlastodršcima stalno širila. Nema moćnika koji nije za vrijeme svoje vladavine dodao barem po jedan kamen postojećem zdanju, od Charlesa V, Françoisa Prvog, do Louisa XIV i Napoleona III, koji okončava njegovu izgradnju. Dvorac otvara vrata posjetiocima 1793. godine, kada muzej broji 600 eksponata, a svi su dio kraljevske kolekcije. Za vrijeme francuske revolucije (1789-1799), prvih šest dana dekade, muzej je namijenjen samo za umjetnike i kopiste, a posljednja tri, za posjetioce. Krajem 19. vijeka, kad je otvoren šest dana u sedmici, muzej posjećuje 750.000 znatiželjnika godišnje. U to doba, muzej je besplatan, ali svaki muškarac koji kroči u njeg, mora na sebi imati “redengot”. Ovaj period se smatra zlatnim dobom i muzeja i umjetnosti; u Luvru slikari i skulptori podučavaju đake, u njemu izučavaju zanat. Nema velikog svjetskog imena, od Delacroixa do Picassoa, koje nije od Luvra načinilo svoj drugi dom. Beaudelaire, jedan od najčuvenih stalnih posjetioca muzeja, zapisao je da je tu često sretao velikog francuskog slikara, Eugène Delacroixa (1798-1863) sa svojom služavkom kojoj je “bez imalo prezira objašnjavao tajne asirske skulpture”.
Muzej ne prestaje da se obogaćuje, sačinjavajući “impozantnu enciklopediju” francuske prošlosti, i ne samo francuske. Pored tog što je tu pohranjena i grčka, rimska, i egipatska povijest, od 2003. veliki prostor rezervisan je samo za islamsku umjetnost, predstavljenu najviše turskim i persijskim umjetninama. Pjesnik Guillaume Apollinaire, bio je, srećom, jedan od rijetkih koji je smatrao da je “život ispred”, i da je u Luvru previše prašine, akademizma i prošlosti, pa da ga treba uništiti.
Niko još nije izračunao koliko bi čovjeku trebalo vremena da obiđe cijeli muzej, a koliko da bi se zasitio samo onih najdražih eksponata kojima se stalno vraća, pronalazeći, usput, još po koje remek djelo, pored kog je do tad prolazio slijepo. Tako će možda otkriti i “Glavu žene” iz 2500 g. prije nove ere, na čijoj modernosti može pozavidjeti svaki savremeni umjetnik: glatko, kameno lice, u obliku ćupa, ili podrezanog oblutka, kog ne uokviruje kosa, bez očiju i usta, sa dugim, trokutastim nosem, nije, međutim, bezizražajno. Posjetiocu se čas čini da žena plače, čas da se smije, čas da ga ravnodušno gleda, čas da spava otvorenih očiju. Nemoguće odgonetnuti i pravo raspoloženje Marije Magdalene, statue Gregora Erharta iz 16. vijeka, visine 170cm, spuštenog pogleda, iskošene glave, nagog tijela, loknave kose koja pokriva tek jednu dojku i pubis, i seže do ispod slabina svetice čije usne otkrivaju i samozadovoljstvo, i tugu, i skrušenost, i lažnu stidljivost, i radost, i ravnodušnost, i pohotu. Obaviještenje kraj eksponata upozorava posjetioca na legendu po kojoj je svetica živjela u pećini, bez igdje ičega ; od odjeće je imala samo vlasi, nije ni jela ni pila, a svaki dan se dizala u nebo da bi slušala koncert anđela.
Svaki sprat Luvra, svaka sala prepuna je senzualnosti. Zato Luvr nazivaju i hramom čula, ali i templom misterije i mistike. Stanovnicima Bosne, nameće se opet pitanje: šta bi domaći neofiti i neopuritanci rekli na toliku količinu zavodljive golotinje ? Kako bi cenzurisali svu tu svetačku putenost, sve te naoko trudne djevice i gracije ? Šta bi se desilo Ingresovoj bijeloj robinji iz sultanovog harema, lijepoj Odeliski, ili Rubensovim damama, tijela zgužvanog od celulitisa, ako bi dopale šaka nekom pripadniku “aktivne islamske omladine” ? Kakva sudbina bi čekala grčke heroje ogromnih tijela nabreklih od mišica i zakržljalih, sićušnih penisa da ih neko nesrećom prenese u mali park ispred Svjetlosti ? Nemoguće ne pokvariti sebi užitak, obuzet zavičajnom nostalgijom.
I šta bi bilo sa “lijepom Florentinkom” da se slučajno nađe u zapuštenom Zemaljskom muzeju u Sarajevu? Francuzi, koji naravno ne znaju ni šta je Zemaljski muzej, ne prestaju se, pak, pitati zašto Đokonda toliko privlači posjetioce? Jer od šest miliona ljudi koliko godišnje posjeti Luvr, 80% dodje samo radi nje, Mona Lize. Nekoliko miliona posjetioca zaobiđe osam odjela muzeja sa 35.000 djela, na 60.600 m2 prostora, i uputi se ka “Lijepoj Florentinki”. Bez obzira na ogromne količine tinte prolivene da se odgonetne njen osmijeh, specijalisti nam nude samo pretpostavke. Sjetimo se da ovo ulje u drvetu, veličine 53x77 cm, Leonardo di ser Piero da Vinci (rodjen u Italiji 1452, umro u Francuskoj, 1519.) započinje 1503, i završivši ga u Firenci 1506, nastavlja ga dorađivati po dolasku u Pariz, na poziv Françoisa Prvog. Ne sanjajući kakav će ogroman uspjeh djelo doživjeti, Leonardo će ipak proreći : “Zar ne vidite da među svim tim ljepotama, ovo lice zaustavlja prolaznike...?!” Do danas se specijalisti nisu složili ni o porijeklu i identitetu modela na slici. Po nekima je djelo kršteno sa Đokonda (La Joconde) jer se Mona Liza udaje za Francesca Zanobija di Gioconda, plemića iz Firence, i postaje njegova treća žena; po drugima, radi se o nepoznatoj dami koja dobiva ime Gioconda zbog osmijeha na licu, jer “gioconda” na talijanskom znači “vedra”. Nisu rijetki ni oni koji iza ljupkog ženskog lica vide ljepuškastog mladića, jednog od onih u koje je slikar, više nego ambivalentne seksualnosti, potajno zaljubljen. Zahvaljujući tehnici koju će sâm nazvati “sfumato”, Leonardo će postići cilj : “Zadatak dobrog slikara je da prikaže dvoje - ličnost i njegovo duševno stanje!” Slikati dušu, a ne tijelo, ideja je vodilja na svim Leonardovim djelima, a “sfumato”, tj. “svjetlo-tamna” modulacija lica, doprinosiće misteriji svakog njegovog platna. Svoju slavu, ovaj portret duguje i jednom incidentu: augusta 1911. talijanski slikar Vincenzo Peruggia, koji radi u Luvru, krade djelo s ciljem da ga vrati u rodnu Italiju. Policija cijelog svijeta tragaće dvije godine za Mona Lizom; čak će i pjesnik Apollinaire biti priveden i otpužen za krađu, zbog svoje čuvene izjave :”spalite Luvr!” Đokondu će pronaći u Italiji nakon što je prošetala galerijama Firence, Rima i Milana.
Pored tog što je promijenila nekoliko sala u samom Luvru, Mona Liza je putovala još samo u SAD 1963, i u Japan, 1974.
Nije samo Đokonda obavijena tajnom, nego i cijeli Luvr, za kog su vezane brojne legende, mnogo prije pojave « Da Vinci koda ». Kilometrima dugi hodnici i podzemni labirinti Luvra stoljećima uzbuđuju maštu književnika. U najpoznatije legendarne junake Luvra spada “Princ mrakova”, Belphégor, junak fantastičnog krimića, djelo Arthura Bernèda, nastalo oko 1920. “Barbarski Bog” ovjekovječen je zahvaljujući tv-seriji šezdesethi godina prošlog stoljeća. Legende oko Luvra ispredaju se već s prvim njegovim stanovnicima; tu će Philippe le Bel u 14.vijeku sakriti blago koje je prethodno otuđio od Templara ( “Templiers”, bogatih vitezova katolickog reda, osnovanog 1119.g.), do tad njegovih čuvara, koje će ubrzo nakon tog poslati na lomaču. U ovoj palati će Alexandre Dumas smjestiti radnju “Kraljice Margot” skupa sa svim krvavim intrigama: u Luvru će se odigrati zaruke Marguerite de Valois i Henri de Navarre, budućeg Henrija IV, vjenčanje koje je trebalo da približi protestante i katolike, ali koje će izazvati jedan od najvećih pokolja u historiji Francuske, 1572. poznat kao Bartolomejska noć. Današnji čuvari Luvra tvrde da se na mjestu gdje je prije pola milenijuma počeo masakr francuskih protestanata, Hugenota, i dalje pojavljuju vlažne mrlje. Luvrom i dalje kruži duh Henrija IV koga je nožem usmrtio Ravaillac. I duh bivšeg predsjednika Mitterranda kola hodnicima ovog zdanja. Ako je vjerovati fantomatskim pričama, Mitterrand je naručio od arhitekte Peia gradnju staklene piramide - današnji ulaz u muzej -, sastavljenu od 666 romboida, što predstavlja po Apokalipsi broj Sotone. Konspiratori podsjećaju da su inače Mitterranda nazivali Sfingom, da nije bez razloga volio da se šeta obalama Nila, a da je u Luvru želio sagraditi nekropolu (“ideju o podzemnoj grobnici posuđuje Dan Brown”) i na taj način dovršiti djelo Napoleona Bonaparte koji je imao namjeru da ovu palatu pretvori u masonski hram.
Kako je ezoterika sve više u modi, a Luvr nikad nije prestao da intrigira duhove, nije čudno što i autor “Da Vinci Koda”, postaje više od pisca, pravi profeta. Milioni ljudi na svijetu znaju danas za “konspirativne malverzacije” za koje je vezano ime najslavnijeg muzeja na svijetu, znaju šta su učinilli “Templari”, kojima je bliska “tajna organizacija” Prieuré Sion, čiji su “pripadnici” Leonardo, Botticelli, V. Hugo, Newton, itd, kao što znaju i da se Opus Dei, Vatikanska prelatura, tj. grupa katoličkih dostojanstvenika, bavila mračnim poslovima, ubijeđeni da je jedan od posljednjih Sionskih nastojnika (priora), Jacques Saunière. Ne znaju, a to ih i ne zanima, da Dan Brown nije naučnik, iako je pomno radio u Nacionalnoj Bilbioteci, dok nije pronašao ključni rukopis, iz sredine 20. vijeka, kojim će se bukvalno poslužiti za svoja dostignuća. Rukopis je djelo izvjesnog, i do nedavno anonimnog Pierrea Pantarda koji je usnio, to jest izmislio da je Prieuré de Sion tajna organizacija iz 11. vijeka, kojoj su pripadali gore pomenuti velikani, sekta koja posjeduje i dokumente o Isusovom tajnom vjenčanju. Historičari tvrde, dakle, da je Brawnova priča apokrifna, budući da Prieuré de Sion nije nikad postojala, ali priznaju zavodljivost ezoterijskog trilera, zbog glavnog “otkrića” : tajne ljubavi između Isusa i Marije Magdalene, koju je Brown prepoznao u liku lijepog apostola Jovana na “Tajnoj večeri”, čuvenom Leonardovom platnu, na kome će prepoznati i crtež Svetog Graala, izgubljenog pehara koji je Isusu poslužio na Večeri, a u kome je navodno Isusova krv iscurila sa raspeća. Možda nije na odmet sjetiti se da Jevanđelje po Filipu potvrđuje da je Marija Magdalena bila saputnica Isusa Hrista, da “ju je Isus volio više od ostalih učenika, i često je ljubio u usta”. “Feminista” Dan Brown se ne osvrće na poruku ovog gnostičkog jevanđelja (gnosticizam – nauka o spoznaji, u hrišćanstvu nauka o spoznaji Boga) koje aludira na “duhovno vjenčanje”, i s malo truda uspijeva ubijediti čitaoce da je seks zdrava pojava koja nije bila strana ni bogovima ni sveticama, vraćajuci ženi mjesto koje joj je hrišćanstvo nepravedno oduzelo. Prorok putenosti ide mnogo dalje od pisaca viteških romana 12. i 13. vijeka koji govore o potrazi za izgubljenim Graalom i “ispravlja” historijsku grešku: Graal ne znači pehar, nego matericu Marije Magdalene koja nosi Isusovo čedo. Uzalud vrište crkveni oci, milioni čitalaca ovog trilera, poučeni lažima političara, pa i naučnika, posebno historika, staju uz Dana Browna, slijepo vjerujući njegovim “otkrićima”. Vic kog se dosjetio američki pisac, prerašće u planetarnu istinu kada se uskoro pojavi na ekranu. Luvr će odigrati važnu ulogu, dopustivši prvi put od svog nastanka snimanje jednog filma u svojim salama i podzemnim labirintima. To snimanje, koje se odvijalo u potpunoj tajnosti samo noću i utorkom kad je muzej zatvoren, okončano je nedavno. Sve se odvijalo kao u knjizi, tvrde očevici, sve osim što Mona Liza nije prava, nego njena kopija, osim što Tajna večera svakako nije u Luvru, nego trune u nekoj crkvi Milana i ni jedna restauracija nije je do sad spasila fatalnog i brzog kraja, osim što će i druga slavna platna zamijeniti kopije, osim što naravno nećemo vidjeti ni posljednjeg pripadnika Prieuré de Sion, jer je “pravi” ubijen. Ali učinak Brownove “gnose” neće biti manji. Kao ni novci koji će kanuti u državne kase. Ispitivanja javnog mnijenja su pokazala da će 62% turista iz cijelog svijeta pohrliti za praznike u Pariz, nakon što vide grad i Luvr na filmu! I napokon, još jedan detalj : producent je morao osigurati Luvru svakodnevno za snimanje između 7500 i 24 000 eura. Napadi na Browna ne prestaju, ali niko do danas ne dovede u vezu njegovo otkriće sekte Prieuré de Sion sa cionizmom (iako se to dvoje jednako pise izgovara i na engleskom i na francuskom), i sa jevrejsko-masonskom zavjerom. Nastavak možda tek slijedi.
|
|
